﻿1. Samuilova.
18.
I kad svrši razgovor sa Saulom, duša Jonatanova prionu za dušu Davidovu, i Jonatan ga zapazi kao svoju dušu. 
I uze ga Saul taj dan, i ne dade mu da se vrati kući oca svog. 
I Jonatan učini veru s Davidom, jer ga ljubljaše kao svoju dušu. 
I skide Jonatan sa sebe plašt, koji nošaše, i dade ga Davidu, i odelo svoje i mač svoj i luk svoj i pojas svoj. 
I iđaše David na šta ga god Saul pošiljaše, i beše srećan, i postavi ga Saul nad vojnicima, i omile svemu narodu, pa i slugama Saulovim. 
A kad se vraćahu, i kad se David vraćaše ubivši Filistejina, izlaziše žene iz svakog grada Izrailjevog pevajući i igrajući na susret caru Saulu, s bubnjevima i s veseljem i guslama. 
I otpevajući žene jedne drugima uza svirke govorahu: Saul zgubi svoju hiljadu, ali David svojih deset hiljada. 
I razgnevi se Saul vrlo, i ne biše mu po volji te reči, i reče: Davidu dadoše deset hiljada, a meni dadoše hiljadu; još mu samo carstvo treba. 
I od tog dana Saul gledaše popreko Davida. 
A sutradan napade Saula zli duh Božji, te prorokovaše u kući, a David mu udaraše rukom svojom u gusle kao pre: a Saulu u ruci beše koplje. 
I Saul baci koplje govoreći: Da prikujem Davida za zid. Ali mu se David izmače dva puta. 
I Saula beše strah od Davida, jer Gospod beše s njim, a od Saula beše odstupio. 
Zato ga ukloni Saul od sebe, i postavi ga hiljadnikom; i on odlažaše i dolažaše pred narodom. 
I David beše srećan u svemu što činjaše, jer Gospod beše s njim. 
A Saul videći da je veoma srećan, bojaše ga se. 
A sav Izrailj i Juda ljubljaše Davida, jer on odlažaše i dolažaše pred njima. 
I reče Saul Davidu: Evo, kćer svoju stariju Meravu daću ti za ženu, samo mi budi hrabar i vodi ratove Gospodnje. Jer Saul govoraše: Neću da se digne moja ruka na nj, nego filistejska ruka neka se digne na nj. 
A David reče Saulu: Ko sam ja i kakav je život moj ili dom oca mog u Izrailju, da budem zet carev? 
A kad dođe vreme da Meravu, kćer Saulovu, dadu Davidu, dadoše je Adrilu Meolaćaninu za ženu. 
Ali Davida ljubljaše Mihala, kći Saulova; a kad to javiše Saulu, bi mu po volji. 
I reče Saul: Daću mu je da mu bude zamka i da se diže na nj ruka filistejska. A Davidu reče Saul: Bićeš mi danas zet s drugom. 
I zapovedi Saul slugama svojim: Recite Davidu tajno i govorite: Gle, omileo si caru, i sve sluge njegove ljube te; budi sada zet carev. 
I sluge Saulove rekoše te reči Davidu, a David reče: Mislite li da je lako biti zet carev? Ta ja sam siromah i mali čovek. 
I Saulu javiše ovo sluge njegove govoreći: Ovako reče David. 
A Saul reče: Ovako recite Davidu: Ne traži car uzdarja, nego sto okrajaka filistejskih, da se car osveti svojim neprijateljima. A Saul mišljaše kako bi David pao u ruke Filistejima. 
I sluge njegove kazaše Davidu te reči, i Davidu bi po volji da postane carev zet. I vreme se još ne navrši. 
A David usta i otide sa svojim ljudima, i pobi dvesta Filisteja. I donese David okrajke njihove, i dadoše ih na broj caru da bi postao carev zet. I Saul mu dade za ženu Mihalu kćer svoju. 
I Saul vide i pozna da je Gospod sa Davidom; i Mihala kći Saulova ljubljaše ga. 
A Saul se još većma poboja Davida; i beše Saul jednako neprijatelj Davidu. 
A knezovi filistejski udarahu; i kad god udarahu, David beše srećniji od svih sluga Saulovih, i ime se njegovo vrlo proslavi. 
